Digitalna era i digitalizacija uopšte donose nove izazove u upravljanju ljudskim resursima. Često
postavljano pitanje, u protekloj deceniji je, da li će digitalizacija zameniti ljude? Da li će zameniti sve ono
što je sastavni deo upravljanja ljudskim resursima? Da li ćemo kao radnici uopšte biti potrebni?

Upotreba modernih tehnologija utiče na osnovnu socijalnu ljudsku dimenziju, ali se ona ne gubi
digitalizacijom. Digitalizacijom upravlja čovek i usmerava načine na koje se ona stavlja u funkciju
poslovanja. Osnovno očekivanje od digitalizacije nije odsustvo zaposlenih sa svim svojim veštinama,
znanjima i doprinosom. Ona znači efikasnost u sprovođenju poslova, bolju kontrolu i upravljanje
vremenom, oslobadjanje vremena za promišljanje i kreativnost, a sve to neće moći da radi mašina bez
direktnog ljudskog uticaja.

Promene u oblasti digitalnih tehnologija se razvijaju veoma brzo, pa je nužnost jednako brza adaptacija.
Zbog toga upravljanje ljudskim resursima postaje jedna od ključnih funkcija u prepoznavanju i pravilnom
usmeravanju razvoja ljudskih resursa u jednoj kompaniji. Upravo zbog svega pomenutog zaposleni
postaju i ostaju najvažniji nosioci rada i radnih procesa.

Nove tehnologije donose nove načine i tehnike rada, nova radna mesta, veću dostupnost informacija,
uštedu vremena, originalnost i inovativnost u radu. Upravljanje ljudskim resursima sa fokusom na
znanje koje, više nego u bilo kojoj drugoj ekonomskoj eri, postaje najvažniji kapital, nalazi se pred
brojnim izazovima koji, ukoliko se na njih ne odgovori blagovremeno, mogu doneti nenadoknadive
zastoje.

Neki od izazova sa kojima se susreću ljudski resursi su:

  • Pomeranje ka ekonomiji znanja
  • Porast broja poslova čije obavljanje zahteva više nivoe obrazovanja
  • Tendencija ka obavljanju više paralelnih poslova
  • Povećana mobilnost radne snage
  • Fleksibilnost radnog vremena
  • Promena koncepta karijere
  • Koncept zaposlenosti se zamenjuje konceptom zapošljivosti
  • Smanjivanje broja stalno zaposlenih, uz porast angažovanih kroz fleksibilnije oblike radnog
    angažovanja

Digitalizacija neće uticati na radnike, ali će značajno uticati na neradnike. Insistiraće na znanjima i
veštinama, kreativnosti i inovacijama, dok će značajno umanjiti gubitak vremena u pratećim poslovima i
poslovima podrške. Zahtevaće nove načine kritičkog, logičkog i kreativnog mišljenja i stvoriće nove
lidere. Zbog toga, „zatvaranje očiju“ nad neminovnim promenama i izbegavanje adaptacije, ne samo
onih koji učestvuju u poslovnim procesima, već pre svega onih koji upravljaju ljudskim resursima,
snažnije nego ikada razdvojiće neuspešne od uspešnih, neprofitne od profitnih, one čiji je rok trajanja
kratak ili konačan od onih koji će stvoriti nove vrednosti i legate za buduće generacije.